Život bez glutena – tri priče

Izabrali smo tri priče iz stvarnog života. Tri priče o životu bez glutena koje nas okružuju i koje pokazuju put kojim Moje malo zlato treba ići, no oni su naši najveći kritičari, ali i usta hvale. Pročitajte zašto nam je drago da naši proizvodi postoje na policama dućana po cijeloj Hrvatskoj i zašto ćemo se truditi biti još bolji.

Celijakija od djetinjstva

Moje je ime Mario, imam 30 godina i živim u zagrebačkoj Dubravi. Na prvu sam sasvim normalan mladić, ali za sebe volim reći da sam „poseban“, jer mi je majka tako govorila dok sam bio dijete. Naime, još kao bebi mi je sasvim „slučajno“ dijagnosticirana celijakija, odnosno glutenska enteropatija. Kako mi je proljev i povraćanje bila konstantna reakcija na hranu i jedino bi stalo dok sam bio na infuziji, tako me jednog dana doktor stavio na kukuruzne proizvode i shvatio da imam celijakiju. Moja dijagnoza je da nemam razvijene crijevne resice i da doživotno moram paziti na prehranu.

Moja majka je tako morala proći kroz mnoge izazove, a najveći je bio meni objasniti što smijem, a što ne smijem jesti. Sjećam se kad su svi igrajući se u parku jeli kekse koje ja nisam smio, ali me to nije dotuklo da ne budem dio njih, dio društva. Društvo me prihvatilo takvog kakav jesam. Rođendani koji su se slavili, bili su na neki način prilagođeni i meni – dok su drugi jeli torte ja sam jeo sladoled i svi bi bili zadovoljni – bilo je bitno da se družimo.

Tada, prije 20tak godina, je bilo jako teško doći do bezglutenskog brašna i proizvoda. Sjećam se da su roditelji naručivali brašno iz riječkih ljekarni koje su vjerojatno dobavljali iz susjedne Italije.

No bez obzira na sve, ja sam igrao nogomet od svoje 7. godine života i proputovao, kako kažu pola svijeta, i nije me spriječila „bolest“. Na takvim putovanjima bih se snalazio sa hranom. Jeo bih jaja, krumpir, rižu, meso, povrće i sve bi bilo u redu. Danas je ipak puno lakše. Ima jako puno proizvoda bez glutena i načina da pripazite što jedete. Ipak, najveća mi je sigurnost kad idem u restoran ili na put imati bezglutenski kruh sa sobom, a lako onda nađem neku izvornu hranu, komad mesa, ribu i slično. Bitno mi je da nije industrijski procesuirana, jer sam jedino tako potpuno siguran da je bezglutenska.

Ne kažem da je lako hraniti se i živjeti u svijetu gdje je većina namjernica kontaminirana glutenom i gdje uslužni objekti to još doživljavaju vrlo površno i trendovski. Jednom prilikom kada sam jeo u restoranu u Zadru napomenuo sam konobaru da imam celijakiju i da umak ne bi smio sadržavati brašno za koji je on srčano tvrdio da je siguran, a na kraju se ispostavilo da ipak to i nije tako. Nakon pola sata reakcija je bila strašna. Nemojte da vas to zastraši, jer stvarno na prstima jedne ruke mogu nabrojati takve situacije. Znam čitati po portalima da se ne smiju dodirnuti bezglutenski zapakirani proizvodi sa normalnim niti ući u pekarnu jer je „gluten u zraku“, al ne vjerujte u to i ne dopustite da vam takvi savjeti ograniče životni prostor. Ovo Vam piše visoko obrazovani mladić koji se dan danas bavi aktivno sportom, koji je ulazio u pekarne, pizzerie, izlazio i družio se sa „normalnim ljudima“ sretan što može biti dio današnjeg društva, a uz to imam i najteži oblik celijakije tj. rođen sam u potpunosti bez crijevnih resica.

Kako sam odrastao u vrijeme kad bezglutenskog kruha i nije bilo bogzna kakvog u ponudi, tako sam se naučio hraniti bez pekarskih proizvoda. Al danas je to ipak drugačije i Moje malo zlato je znatno olakšalo moje dnevne rutine.

Kasna dijagnoza

Meni su probavni problemi počeli tek nakon što sam rodila četvero djece, odradila cijeli radni staž u školi i počela se više družiti i putovati. Potvrdu da imam celijakiju sam dobila u 73. godini i to najtežeg stupnja, a sad mislim da sam imala simptome barem zadnjih 10 godina.
Iako sam imala svake godine sve više simptoma koji ukazuju na celijakiju, liječnici ju nisu prepoznali. Perniciozna anemija mi je ustanovljena pred 12 godina, a osteoporoza još ranije.

Dermatitis, povišeni jetreni enzimi, oscilirajuće vrijednosti parathormona i CA125, sedimentacija 60, koja je ukazivala na stalnu upalu, neugodne hitne potrebe koje su s godinama postale učestalije, nadutost, učestali bolovi u abdomenu i križima, stalni pretjerani umor i trajno niske vrijednosti D-vitamina, sve su to manifestacije celijakije koja se može vrlo jednostavno za početak otkriti pretragom IgA i tTG-IgA iz krvi. Ako imate i samo jedan od ovih simptoma ili sličnih prvi korak je zamoliti doktoricu opće prakse za uputnicu za test IgA i tTG-IgA iz krvi koji se može učiniti u bilo kojem laboratoriju ili se može napraviti u Celiko-centru u Tomašičevoj 10 četvrtkom poslijepodne uz plaćanje.

Ukoliko je test pozitivan treba sa uputnicom posjetiti gastroenterologa koji upućuje na gastroskopiju s protokolom za celijakiju kako bi se potvrdila dijagnoza te saznao stupanj bolesti odnosno stupanj oštećenja crijeva. Ja sam to radila na KBC-Rebru, no može se i u bilo kojoj bolnici koja ima takvu vrstu gastroskopije. Dok ne dobijete nalaz gastroskopije ne biste smjeli prijeći na bezglutensku prehranu, jer bi se inače mogao zamaskirati pozitivan nalaz. Idući korak je odlazak gastroenterologu sa nalazom gastroskopije s protokolom za celijakiju i ako je nalaz pozitivan gastroenterolog daje upute o bezglutenskoj prehrani. Meni je preporučio i da se upišem u Celiko-centar gdje se mogu dobiti korisni savjeti. S nalazom gastroenterologa, doktorica opće prakse izdaje recept za 10 kg bezglutenskog brašna mjesečno što je velika pomoć jer je bezglutenska prehrana znatno skuplja.

Celijakija je kameleonska bolest i nema svatko iste simptome zato ako sumnjate, učinite test odmah jer na jednog otkrivenog dolazi 9-12 neotkrivenih bolesnika, a celijakija uzrokuje pedesetak raznih bolesti.

Ipak, kada sam saznala dijagnozu mi je laknulo utoliko što barem znam što mi je i što trebam izbjegavati. No tek kad sam osvijestila da gluten trebam potpuno izbaciti iz prehrane je krenula prava borba. Sada se bojim ući u „obični“ restoran i puno vremena provodim uz police dućana proučavajući koji proizvodi sadrže gluten. Na početku se čini da baš sve ima gluten, a otežava i činjenica da ne mogu ni laktozu, tako da sam morala dosta raditi na novom jelovniku.

Malo pomaže saznanje da mogu sa liječničkom potvrdom u ljekarni dobiti čak 10 kg bezglutenskog brašna svaki mjesec. Znajući koliko je ono inače skupo, ovo barem olakšava mogućnost da si sama doma radim razne pite, kolače, palačinke i slično. Nekad prije sam bila veliki ljubitelj kruhova, pa sada nastojim i sa ovim brašnom napraviti si slične doživljaje užitka, ali to baš i nije lako. Dok ne nađem svoj savršeni recept za kruh, uživat ću u Moje malo zlato svježim kruhovima.

Uz nestanak umora – novi izgled

Ja sam 45-godišnji državni službenik , otac dvoje djece i sva sreća imam divnu ženu koja je primijetila promjene kod mene i što je još važnije našla rješenje.

Moj je problem uglavnom vezan uz štitnjaču, dijagnosticiran mi je Hashimoto, ali su se na to nadovezale i nedefinirane autoimune bolesti, a s time i umor, nadutost, promjene na koži. Nakon godina provedenih po bolnicama moja supruga je preuzela liječenje u svoje ruke i u početku cijelu obitelj stavila na bezglutensku prehranu samo da meni olakša prijelaz na totalno novi način ishrane.

Zapravo nikad nisam dobio medicinsku potvrdu da imam celijakiju ili da sam intolerantan na gluten, ali nakon samo pola godine drugačije prehrane i izbjegavanja glutena moji nalazi su se popravili, trbuh mi se ispuhao i imam osjećaj da sam prepun energije.

Tako dobar osjećaj nakon dugo vremena da ne skapavam od umora. Promjena je toliko vidljiva da me i kolege zaustavljaju da im otkrijem tajnu svojeg novog izgleda.

Moram priznati da ponekad i „zgriješim“, pogotovo ako se nisam dobro pripremio za put ili se nađem u situaciji da ne mogu izdržati navalu za slatkišima. U takvim situacijama su mi spas bezglutenski muffini, posebno su mi dragi čokoladni, kao i novi proizvod Mojeg malog zlata – kuglof.

Ipak, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je moj novi život bez glutena bio baš taj okidač, ali ja sam, nakon dugo vremena, ponovno zdrav čovjek. Siguran sam jedino u to da ono što unosim u svoj organizam više ne doživljavam olako.